SEAD, JORGE, ODISEJ

Kako da pišem o Seadu, o prijatelju, o pjesniku-prevoditelju, a da se ne ponavljam ili da ne zaplačem? O tome kako je bio jedan od najboljih prevodilaca s njemačkog jezika ili o tome kako je obogatio našu kulturu i književnost, osobito sjajnim prijevodima austrijskih pisaca, pišu i pisat će drugi ljudi, stručniji i bolje u to upućeni od mene.

Snimio Ronald Goršić / Cropix

U svom intimnom svijetu oduvijek sam prijatelje nazivao imenima grčkih figura. Cijelog sam se života družio s Homerom, Alkibijadom, Piladom, Odisejem, Platonom, Dedalom, Aristotelom, Pindarom, Hermesom, Hipodamijom, Sokratom, Sapfom, Artemidom, Euklidom, Ifigenijom, Epikurom, Hipatijom i drugima (čak i s Tanatom!), a da im nikada nisam rekao kako ih nazivam tim imenima. U mojim se „grčkim pjesmama“ nisu mogli prepoznati, jer su one uvijek bile pisane „pod ključem“. Moj Protagora, na primjer, nikada ne bi mogao pogoditi da je Protagora, jer se Zeusov filozof Protagora utopio u brodolomu, a moj se Protagora još i danas utapa u svojim zabludama, to jest u onoj naročitoj vrsti prevrtljive mudrosti koju mnogi slijede, ali je, navodno, nitko osim njega pravo ne razumije. Jedino sam pjesniku koga nazivam Sokratom to i priznao, zato što je Sokrat to već i sam pogodio. Ali, bilo bi bolje da nisam, jer kad sam mu to priznao, osuo je na mene svu silu duhovitih pogrda i ciničnih duhovitosti po kojima je blizu i nadaleko poznat, čak i više nego po svojim pjesmama. Ukratko, po njemu, ta bi imena danas bolje pristajala magarcima negoli filozofima ili pjesnicima, a od ljudi možda jedino meni, koji nisam nikakav filozof, nego „jedva pjesnik“. Odgovorio sam mu s dužnim poštovanjem što ga oduvijek osjećam prema njemu, to jest prema Sokratu, kako ni on nije pjesnik kako umišlja, nego pjesnik-filozof, vjerojatno i najveći od svih koji danas žive u Zagrebu i okolici. Poslije nismo dugo razgovarali, a i dan danas se oko toga kolebamo. I što uopće „list koji misli i osjeća“, osjeća i misli o drugom listu? Ili, kako je to točno dijagnosticirao još Homer, u davnini:

Kakav je lišću rod i ljudskom je plemenu takav;

Jedno po zemlji lišće razbacuje vjetar, a drugo

   U šumi lisnatoj raste, kad proljetno nastane doba.

   Tako i ljudi jedni dosp’jevaju, a drugi ginu.

Strani su mi nekrolozi, ne znam pisati uspomene i sjećanja, draži mi je živi život i njegove, makar i najgluplje komedije, a opet, znam, važno je i vrijedno i duboko je ljudski ispratiti i pozdraviti prijatelja koji odlazi. Ja to radim kao komik, čovjek upravo izašao iz kazališta, a oni tamo što god da rade i što god da glume, uvijek zapravo govore sami o sebi. To uljudnom građaninu može biti neugodno, osobito u ovakvim prigodama, pa ga molim neka nam milosrdno oprosti.

On bješe čovjek

O Seadu će mnogi govoriti i pisati kao o izvrsnom prevodiocu, jednome od naših vodećih germanista, književnom znalcu, pjesniku, muzičaru i suptilnom majstoru sevdaha; ja tome mogu samo pridodati riječi Hamletove:

On bješe čovjek

I ako ga sve u svem uzmete,

Ja neću više takvog vidjeti.

Nisam slučajno spomenuo Homera, spomenuo sam ga iz više razloga. Sead i ja uvijek smo bili dva lista u njegovoj šumi. Naši su razgovori listali poetskim slikama, vijorili prevodilačkim i dramaturškim lahorima, bili su to lijepi šumski razgovori sred kavanskih stolova, za koje mi je danas žao što ih nisam zapisivao. Apolon i njegove muze često su uz nas sjedili u kafiću, u Petrinjskoj. Iako ih nikad nisam vidio, to znam po trenucima nadahnuća koji su me prožimali tijekom naših razgovora, mene ponekad, a njega redovito, pa stoga sudim kako se s njima češće družio, kako ih je bolje poznavao, a kao slijepi pjesnik možda čak i gledao.

Razgovori lišća i vjetra

U svemu tome vjerojatno je i najvažnije biti list koji misli i osjeća o onome što osjeća i misli drugi list. Ali, kako lišće žuti, a onaj Homerov vjetar kovitla ga i razbacuje po zemlji, tako su i naši razgovori posljednjih godina počeli sve više sličiti razgovorima lišća i vjetra.

–
Oni meni govore da je to srce, a ja znam da je od astme – ljuti se jedan list.

–
Cijeloga sam života slijep, a sad sam još i oglušio!  – požali mu se drugi.

Čim čuju takve razgovore, Apolon i muze daju petama vjetra; podmire račun i najbrže pobjegnu iz kafića. Njihovo ispražnjeno mjesto smjesta zauzmu Hamlet i Boris Pasternak. Jutarnja je gužva navečer. Dugo su čekali da popiju po kavu.

– Nije da ti se žalim – kaže jedan – ali više ne čujem ni na drugo uho.

– Prošle sam godine operirao rak na glasnicama – odgovara mu drugi list. – A još ne znam što će biti dogodine.

– Raspored je utvrđen, a kraj zapečaćen – tvrdo, preko stola, umiješa se Hamlet u njihov razgovor. A Pasternak dometnu još i gorče:

– Živjet’ život nije što i poljem prijeći.

Danas sjedim sam za onim istim stolom i umjesto da zdvajam – zbrajam. Nema više nikoga od mojih grčkih prijatelja, osim Sokrata i onoga Protagore, i još nekolicine. Apolon i muze, ako i navrate, pobjegnu čim me vide. Hamlet i Pasternak, poslije našega zadnjega razgovora, očito su promijenili kafić. Odisej je umro još davne 1966. Bio bih platio bogatstvo onome tko bi me iz Stona ili Prapratnog preveo na Mljet, da stignem na sprovod, ali se nitko nije usudio zaploviti po takvu nevremenu. Alkibijada je mladog, u tridesetoj godini života, pogodila Apolonova strijela, Pindara je ubila prva ratna granata u Dubrovniku, 1991, a malo prije njega otrčao je svoju posljednju utrku i Filipides, moj Maratonac. Sapfa je umrla 1998, Alkmena prije tri godine, Hipodamija još 2000.

Posuđena pjesma

Prošla je godina bila strašna. Počelo je u ožujku u Dubrovniku s Epikurom, nastavilo se ljeti, na Hvaru, s Hermesom, a zatim je zaredao strašan pomor, ne usudim se dalje nabrajati. Dedal mi je iz Indiane, PA, javio da je umro, preko Hipatije. Prijateljica i divna prevoditeljica Ifigenija pozvala me malo prije smrti da mi ostavi neke knjige na doživotno čuvanje. I sad – Homer.

Nisam bio naročito maštovit kad sam slijepog prijatelja-pjesnika nazvao tim imenom. Nisam mu to nikad rekao. Evo, kažem sad, prvi put. Ako je istinito ono u što je on vjerovao, znat će.

I kao da me Homer-Sead, dragi prijatelj, blage naravi i oštra duha, čuo odozgo i dobrohotno razumio moju nemoć i moju nedoumicu, šalje mi preko zajedničkog prijatelja Lovre Rebića dirljivu pjesmu pjesnika Ivana Babića upomoć, ispjevanu baš u povodu njegova odlaska. Čitam je s ekrana mobitela, u „našemu“ kafiću u Petrinjskoj, i suze mi naviru. Pogodila me s jedne strane blagošću i nježnošću, a s druge tragizmom odlaska prijatelja. Osobito mi je zazvonila posljednja strofa, zatitravši strunom mojih starih „grčkih imenovanja“. I još je uz Homera Seadu pridodan i Borges. Točno.

Ne poznajem pjesnika Babića, ali sam iz njegovih stihova razaznao da je prijateljevao sa Seadom pa ga zovem i molim da mi ustupi pjesmu, na što on velikodušno pristaje. Hvala mu.

Evo pjesme:

In memoriam: Ivan Sead Muhamedagić (1954–2021)

Tvoje su zjene svikle na tamu

Al svjetla se nikada odrekle nisu

Kapci su skrivali životnu dramu

A usne pojale radosnu misu

Tvoji su prsti vršcima znali

Čitati slojeve ovoga svijeta

I sve su mijene osjećali

Ko ptica krilima usred leta

Tvoje je geslo – manje je više

Njime si sijao skromnosti klice

Kojom se oholost, lakomost briše

Pisao Laičke kolumnice

Znao si brat i prijatelj biti

Dijelio sebe kruhom sevdaha

Ljudsko u Božje prevoditi

Učio si nas do zadnjeg daha

Bez tebe sada biti će teško

Kol’ko je s tobom bilo lako

Nastavit treba za tvojim smiješkom

Za tvojim štapom i korakom

Bio si lumin u svijetu sjena

A sada uranjaš u rijeku Riječi

Zasjalo sunce, nestala mrena

Oči ti pune majčine mliječi

Ostaje zemlja, ostaje voda

Nekoć ti teške, a sada lake

Je li to Jorge uza te hoda

I onaj Odisej iz Itake

                                          Ivan Babić